Osrednji glazbeni program

Splitsko je ljeto ove godine glazbenim sadržajem s četirima opernim izvedbama i samo sedam koncerata ostvarilo osrednji učinak. Nakon vrlo dojmljiva otvaranja premijerom Seviljskoga brijača Gioacchina Rossinija uslijedila je blijeda Aida Giuseppea Verdija koja je otvorila niz pitanja – loš izbor pjevača (neki naprosto ne zadovoljavaju kriterije Peristila) na odveć raskošnoj pozornici djelovao je gotovo groteskno, a mnogo toga nije se čulo zbog buke u okolnim kafićima i uličnoga žamora. Uzlet je darovala Turandot Giacoma Puccinija, koja je pod ravnanjem Lorisa Voltolinija izborom polaganijih tempa dobila na senzibilnosti i umjetničkom intenzitetu. Naslovne uloge i u repriznoj su izvedbi povjerene bugarskim pjevačima, ali ističemo da su kvalitetom izričaja osobito zasjali hrvatski –Valentina Fijačko Kobić i Leon Košavić. Erom s onoga svijeta Jakova Gotovca u Vrlici zaključen je operni program.

Operne su produkcije skupe i ne možemo očekivati više od ponuđenog. Upozorili bismo ipak na raskorak u isticanju Aide kao zaštitnoga znaka Ljeta i kvalitete izvedbe, ali i uprizorenja na Peristilu, u svijetu jedinstvenoj carskoj pozornici koja gubi bitku u gradu bogate kulture, s neprimjerenim potrošačkim mentalitetom. Koncerti pak pripadaju organizacijski i financijski jednostavnijem dijelu festivala, pa je teško prihvatiti ponuđenu oskudnost. I ove smo godine prikraćeni za glasovirski recital – žalimo, jer hrvatski je pijanizam u zavidnom međunarodnom usponu, a dio zaslužnih za vrijedan uzlet pripada i splitskoj glasovirskoj školi.

Nedopustivom ocjenjujemo estradizaciju slavljeničkoga koncerta Gradskog zbora Brodosplit jer takvo nešto ne smije biti dijelom Splitskoga ljeta! Kvalitetom je osvojio nastup violinista Stefana Milenkovicha i pijanista Rohana De Silve, bio je to cjelovito dobar i sadržajan koncert dostojan svjetskih koncertnih podija. Iznimno dragocjen bio je i nastup Dua marimbi – Katarzyne Myćka i Filipa Merčepa; uživali smo u vrlo uigranu i maštovitu prinosu istinskih umjetnika. Vrlo dojmljivim pokazao se i koncert gitarista Gorana Listeša, koji je većim dijelom nastupa potvrdio ugled što ga uživa.

Gromoglasne najave organizatora o svjetskom tenoru Zoranu Todorovichu ulogom Radamesa u Aidi nisu se ostvarile. Njegov koncert s talijanskim kanconama i arijama uz pijanista Francesca Blanca bio je bitno bolji, šteta što je dominirala prevelika glasnoća neprilična vokalnoj večeri. Duo Wiener Glasharmonica predstavio je Christu i Geralda Schonfeldingera, glazbenike posvećene starim, nekad popularnim glazbalima – zanimljivo povijesno svjedočenje posebno je plijenilo obradama suvremenih autora za glasharmoniku i verofon u prilagodbi samih izvođača. Koncert sestara Biljane i Vedrane Kovač, kontraaltistice i pijanistice, usprkos bogatu i zahtjevnu programu, nije ostavio snažniji dojam, imponirala je tek tehnička vještina pijanistice.

Većina koncerata održana je u lijepom, nekad akustički neprimjerenu, prostoru Meštrovićevih Crikvina – Kaštilcu. Dva su koncerta iz nejasnih razloga (navodno vremenske neprilike) premještena u zgradu kazališta, a dva su priređena u Dioklecijanovim podrumima. Ranijih godina korišteni su i drugi gradski otvoreni prostori, ali je pitanje bi li danas, u gradu pretvorenu u jeftinu turističku košnicu, njihovo korištenje zadovoljilo makar temeljne uvjete. Obećanja gradskih otaca su tu, ostaje nam vjerovati im.